Na obali Vabrige, na području Općine Tar-Vabriga-Torre-Abrega, nalazi se mali pluotok koji se lokalno naziva Laron, danas poznat kao Loron.

Ovaj poluotok gleda na ulaz u zaljev Červar i smješten je između Santa Marine na sjeveru i Vallelunge na jugu. Ovdje se nalazi jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta iz rimskog doba na istočnoj obali Jadrana. Senator Statilije Tauro Sisenna, konzul 10. godine poslije Krista i sin vrlo moćnog čovjeka bliskog caru Augustu, posjedovao je veliko imanje koje je približno odgovaralo današnjoj katastarskoj općini Vabriga. Radilo se o prostranim zemljištima usmjerenima prema luci Santa Marina, a osobito prema onoj u Červeru. U to je vrijeme središte agera bio Parentium, a područje Červara i Tarske Vale, na ušću rijeke Mirne, imalo je veliku važnost za plovidbu.

Posjed je obuhvaćao vinograde, maslinike i šume. U uvali Vallelunga Sisenna je dao izgraditi veliku radionicu (figlinu) za proizvodnju istarskih uljnih amfora, klasificiranih kao Dressel 6B. Izgrađena početkom 1. stoljeća poslije Krista, radionica je ostala aktivna sve do kraja 3. ili početka 4. stoljeća, proizvodeći amfore kako za vlastite potrebe tako i za druge lokalne proizvođače.

Prema uvali Santa Marina, na mjestu poznatom kao Crkvina, nalaze se ostaci maritimne vile. Osim što je služila kao rezidencija, bila je i administrativno središte cijelog posjeda. Vila i radionica izgrađene su u isto vrijeme, unutar prva dva desetljeća 1. stoljeća, te su bile zamišljene kao jedinstven sustav koji je podržavao različite funkcije oba kompleksa.

Vila je imala pročelje dugo 120 metara uz more, unutarnje dvorište (peristil) i dva krila namijenjena stambenim prostorijama, ukrašenima oslikanom žbukom i mozaičnim podovima. Iza stambenog dijela i vrta, na blago povišenom položaju prema unutrašnjosti, nalazili su se gospodarski prostori, spremišta za ulje i vino te preše. Prostorije su slijedile pad terena prema moru.

Ulaz se nalazio na istočnoj strani; odatle se preko portale i ulaznog hodnika i dobro obrađenog kamenog stubišta dolazilo do unutarnjeg dvorišta i stambenih prostora. Vila je bila opremljena tijeskom s dvije ili tri preše te velikim spremnikom za prikupljanje tekućina nastalih preradom vina i ulja. Danas vidljivi ostaci pripadaju fazi povezanoj s proizvodnjom ulja, iako se u početku smatralo da su preše bile namijenjene vinu. U stvarnosti su obje proizvodnje bile prisutne.

Uz preše se nalazila velika poluukopana prostorija namijenjena skladištenju proizvoda. Kao administrativno središte, vila je obuhvaćala i niz manjih pravokutnih prostorija, koje su služile kao skladišta i uredi za upravljanje posjedom. Također je bila opremljena velikom cisternom za vodu.

Radionica, smještena oko tristo metara zračne linije od vile, protezala se duž obale u duljini od 170 metara. I ona je bila organizirana oko unutarnjeg dvorišta te je sadržavala proizvodne prostore, hale za sušenje amfora i, na sjevernoj strani, impozantan pogon s četiri velike peći. Dvorište je imalo bazen s fontanom, a kompleks je uključivao i male terme te latrine.

Na morskoj strani nalazila su se skladišta i pristaništa na koja su pristajala plovila radi utovara amfora i materijala upravo izašlih iz peći. Žigovi utisnuti na amforama omogućuju rekonstrukciju povijesti radionice i posjeda. Nakon Sisene, prvog prepoznatljivog vlasnika, posjed je prešao u druge ruke: u neronjansko doba pripadao je Kalviji Krispinili, dok od Domicijana do Hadrijana carski žigovi upućuju na prelazak u carski posjed, status koji je zadržan sve do 4. stoljeća.

Razdoblje najveće proizvodnje smješta se u 1. stoljeće, kada se istarsko ulje iz Lorona izvozilo prema području Padske nizine, Norika (današnja Austrija) i panonskim podunavskim krajevima. Proizvodnja se nastavila i u 2. i 3. stoljeću, iako bez žigova, a njezina je rasprostranjenost u toj fazi manje jasna, premda je potvrđena u brojnim sjevernojadranskim središtima sve do početka 4. stoljeća.

Od 4. stoljeća, u kasnoantičko doba, lokalitet postupno prestaje imati proizvodnu funkciju te je sustavno razgrađivan: materijali i ukrasi, osobito s vile, uklanjani su i ponovno korišteni drugdje. Vila gubi svoju središnju ulogu i postaje prostor za prikupljanje građevinskog materijala. I radionica je napuštena, iako se u 5. stoljeću bilježe sporadične prisutnosti. U 6. stoljeću cijeli kompleks je konačno napušten.

U novom vijeku, pod mletačkom vlašću, na tom su području postavljena utovarišta za prijevoz drva i kamena, u vrijeme kada su od vile i radionice ostale tek ruševine.